Predsjednik s karakterom? Normalno!

Prašina se slegla, dojmovi su više ili manje posloženi i „znalci“ su rekli svoje nakon izbora za predsjednika Republike Hrvatske (PRH). Hrvatska je u dva kruga izabrala svog 5. predsjednika. Prikupljanjem 10 tisuća potpisa za utrku se kvalificiralo 11 kandidatkinja i kandidata: Kolinda Grabar-Kitarović (uz potporu HDZ-a i još 3 stranke), Zoran Milanović (uz potporu SDP-a i još 12 stranaka), Miroslav Škoro (nezavisni), Mislav Kolakušić (nezavisni), Dario Juričan (nezavisni), Dejan Kovač (HSLS), Katarina Peović (Radnička fronta i SRP), Dalija Orešković (nezavisna), Ivan Pernar (Stranka Ivana Pernara), Anto Đapić (DESNO) te Nedjeljko Babić (HSSČKŠ). U drugom krugu Hrvatska, kako domovinska tako i iseljena, je birala između Zorana Milanovića, pobjednika 1. kruga, i Kolinde Grabar Kitarović, aktualne predsjednice. I 1.034.170 glasa otišlo je Zoranu Milanoviću i tako smo izabrali „predsjednika s karakterom“. Sada već bivša predsjednica osvojila je 929.707 glasa. S obzirom na razliku u broju osvojenih glasova, ovaj se put nije previše raspravljalo o tome treba li hrvatska dijaspora glasati na izborima u Domovini, kako na predsjedničkim, tako i na parlamentarnim.

Razni su „generali“ nakon izbora ispalili i dalje će ispaljivati razne mudrolije o tome zašto su se i kako izbori razmotali kako su se razmotali. Od toga da se klatno pomaknulo kontra vladajuće ekipe (HDZ-a), preko toga da je iselilo jako puno birača jedne opcije, do toga da su neki potezi (redovi za glasanje dijaspore u Mostaru) motivirali birače suprotne strane. Sve u svemu, izbornu pobjedu odnosi onaj koji tijekom utrke napravi manje pogrešaka. Kada se tome dodaju elementi društvenih promjena u Hrvatskoj, imamo to što imamo. Hrvatska je dobila „predsjednika s karakterom“ (Slogan pod kojim je Zoran Milanović ušao u utrku za PRH i na taj način pokušao anulirati najveće kritike na svoj račun, da je bahati svadljivac.) S druge strane, desnica je, druge izbore za redom, pokazala da ima dva čvrsta i etablirana tabora koji bi mogli odnijeti prevagu na plavu i tamnoplavu stranu na parlamentarnim izborima. (Dvoje desnih kandidata, Kolinda Grabar Kitarović i Miroslav Škoro, su u prvom krugu izbora osvojili više od 51% glasova. Prije 5 godina, bilo je puno manje kandidata i desno biračko tijelo je imalo samo jedan izbor, aktualnu predsjednicu.)

Prema informacijama dostupnima javnosti, još jedna zanimljivost ovih izbora je da su antisistemski birači (Ne zanimaju ih politički i društveni procesi, prihvatili su „svi su isti“ koncept politike i žele „nova lica“, hoće promjene sad i odmah, nije im mrzak „čvrsta ruka“ način upravljanja.) podijelili glasove na tri kupa. Najviše njihovih glasova je pokupio Miroslav Škoro, nešto je otišlo europarlamentarcu Mislavu Kolakušiću, a najmanje Ivanu Pernaru kojem bi ovi izbori mogli značiti odlazak u „rezalište“. Posebno je zanimljivo da se Miroslav Škoro uspio nametnuti kao „vjesnik promjena“, iako je bivši HDZ-ovac kojega je Ivo Sanader uveo u Hrvatski sabor. I okružio se ekipom koja je već duboko ukorijenjena i etablirana u hrvatskoj politici i društvu. Čini se da je hrvatska desnica, posebno ona tvrda i radikalna, dobila lice, odnosno osobu iza koje bi se mogla postrojiti. Miroslav Škoro je u noći objave izbornih rezultata najavio, a kasnije i potvrdio da kreće u formalizaciju političkog projekta i da izlazi na parlamentarne izbore.

Kad sam već kod Škore, mogu reći da je imao, komunikacijski, najkonzistentniju kampanju koju je, uglavnom, bazirao na objavama na „novim medijima“. Facebook mu je bio glavni kanal komunikacije. Svi istupi su, u biti, bili jednosmjerni. Dobro pripremljene, pristojno producirane i pogađale su frekvenciju birača tako da je Škoro postigao najbolji rezultat nezavisnog kandidata u predsjedničkoj utakmici. Iznimno je zabavno bilo promatrati kako se ekipa koja ga je podržavala suzdržava od javnih istupa i izjašnjavanja o temama koje bi im mogle biti izazovne.

S druge strane, ali i dalje plavom dijelu spektra, Kolinda Grabar Kitarović je imala najbolje postavljenu i organiziranu kampanju. Vidjelo se da ekipa zna što radi, da iza svega postoji sustav koji odrađuje posao i priprema teren, kako za njene dolaske, tako i za izlazak na birališta. „Mašina“ HDZ-a je obavila svoj dio posla, ali je Kolinda Grabar Kitarović i njen najuži tim, jednostavno, napravio previše grešaka. Umjesto fokusa, raspršili su se i upadali iz greške u grešku. Prije svega, komunikacijski. Od loše komunikacije prometne koja im se dogodila tijekom kampanje, preko savjetnice PRH koja prekida sučeljavanje, do savjetnika koji vrijeđa i provocira protukandidata i pobjednika prvog kruga. To su samo greške koje su dobile posebnu medijsku pozornost u finišu kampanje. Lutajući politički i komunikacijski u cijelim mandatu, Grabar Kitarović je, kao i njen prethodnik Ivo Josipović, uspjela izbore izgubiti i prije nego su raspisani. Jedina šansa da ostane na Pantovčaku je bila da joj na teren ne utrči netko s desna. Ali nije imala sreće.

„Predsjednik s karakterom“ je najavio da će biti „normalan“ predsjednik Republike Hrvatske. Zoran Milanović je dugo vagao hoće li se upustiti u utakmicu koja donosi 5 godina Pantovčaka. Konačnu je odluku donio krajem proljeća prošle godine i, moglo bi se reći, bez pristanka stranke čije je član, prešao Rubikon. Iza njega je stala značajna skupina progresivno-lijevih stranaka predvođenih SDP-om. Kampanja nije bila za pamćenje, ali su dobro komunicirali prave poruke. Prije svega, uspjeli su nagovoriti birače da ponovno „začepe nos i glasaju“. Da zaborave sve ono što je bio i jest Zoran Milanović i da, ma koliko se ne slagali s njim, lupe kontru vladajućoj garnituri. S bilo koje pozicije. Tako je Milanović uspio privući 100.000 glasova Škorinih birača, od 300.000 koliko ih je izašlo na izbore u 2. krugu. (I ponovno se pokazalo da je za pobjedu na izborima potrebno zaći duboko u politički centar i privući birače koji po svojoj temeljnoj vokaciji nisu ni crveni, ni plavi.)

Najprozaičniju kampanju je imao redatelj Dario Juričan koji želi biti Milan Bandić (Promijenio je ime kako bi se zvao Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik. Onda je pravnim igrama to osporeno pa je morao vratiti svoje ime. No, na kraju je pobijedio u bici za ime i smije se zvati Milan Bandić.). Iako su ga mediji označili kao trola zagrebačkog gradonačelnika Bandića, Juričan je u javni i politički prostor Hrvatske unio novi pristup – izravno i bez zadrške je progovorio o „slonu u sobi“ najavljujući da će kao predsjednik republike omogućiti svima da budu korumpirani.

Festival demokracije je završio. Republika Hrvatska je izabrala 5. predsjednika. Da budem precizan, 55% birača je odlučilo da Zoran Milanović slijedećih 5 godina stoluje na Pantovčaku. Grabar Kitarović je sama sebe pobijedila (S obzirom na sve, u biti je napravila izvrstan rezultat jer HDZ-ova „mašina“ je snažna i otporna i nije ju lako izbaciti iz stroja ili zaustaviti.). Birači su odlučili zabavljača Škoru pretvoriti u političara Škoru. Kakve će implikacije na politički život zemlje imati izbori za predsjednika vidjet ćemo za 6 do 9 mjeseci kad nas očekuju izbori za Hrvatski sabor.