Kukulele i Kukuriku

Ulazimo u posljednjih 60 dana do parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Politička ponuda se gotovo u potpunosti kristalizirala, ekipa u pozadini polako privodi kraju pripreme za završni dio kampanja i svi čekaju početak političkog cirkusa koji kulminira na biralištima 04. prosinca/decembra 2011., od 07:00 do 19:00.

S jedne strane ćemo imati plave, odnosno HDZ. Oni će kao i na sve izbore do sada izaći samostalno. Iako je bilo nekih kombinacija, prije svega s dosadašnjim koalicijskim partnerom HSS-om, HDZ će svoju izbornu sreću potražiti sam. Ako ostvari pristojan rezultat i bude imao bilo kakvu šansu da ostane na vlasti, uvjeren sam da će učini sve kako bi mu to pošlo za rukom. Od izbora 1990. na ovamo, najlošiji HDZ-ov rezultat je bio na izborima 2000. godine. Osvojio je nešto iznad 22% glasova, odnosno 46 mandata u parlamentu. To mu je bilo dovoljno da bude pojedinačno najjača stranka. Kako sada stvari stoje u Hrvatskoj, HDZ će 2. put u 20 i nešto sitno godina spasti s vlasti, ali je njegovoj šefici Jadranki Kosor užasno važno da na izborima napravi bolji rezultat nego 2000.te. To bi joj, možda, bio jedini način da preživi na vrhu stranke koja ne tolerira neuspjehe i da za, recimo, 2 godine, pokuša novi juriš na vlast. Ako uspije razbiti Kukuriku koaliciju i isprovocirati prijevremene izbore.

S druge strane stola je Kukuriku koalicija. Da, dobro ste pročitali, Kukuriku koalicija. I ne, nije ime dobila po pijetlu/pijevcu koji najavljuje novu zoru, promjenu ili budi nadu, nego po vrlo skupom i ekskluzivnom restoranu Kukuriku iz Kastva. Na stranu što je riječ o koaliciji lijevog centra koju predvodi SDP, na stranu to što se na prostorima exYU politika doživljava kao ozbiljan posao u kojem nema mjesta zezanju, ali ako vas netko gura u okvir ili kutiju, jedno od temeljnih pravila političke komunikacije je da iz toga pobjegnete i da nametnete svoj okvir, odnosno svoju priču. I ako mi ne vjerujete, bacite oko na twitter account @kukuriku gdje možete pronaći slijedeću rečenicu: Kad nas već svi zovu Kukukuriku, nema smisla ići protiv volje naroda 😉. Što se, pak, tiče samog okvira koji bi trebali nametnuti, čini mi se da ni ekipa iz Kukuriku kolicije nije na čistu. Predsjednik najjače stranke u kaoliciji Zoran Milanović je u posljednjem interviewu rekao da je njegova stranka liberalna stranka centra. To i ne bi bilo previše čudno, da on nije predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske.

Kukuriku koalicija je u kampanju ušla predstavljanjem Plana 21, programa kojim želi osvojiti glasove i doći u poziciju da može upravljati Hrvatskom u slijedećem mandatnom razdoblju. S velikom žudnjom i nestrpljenjem, na Plan 21 su se bacili mediji i gotovo jednoglasno zaključili da u njemu nema mesa kojim bi punili stupce do izbora. Osim načelnih elemenata čim se planiraju baviti, ekipa iz Kukuriku koalcije nije dala niti jedan konkretan odgovor na pitanje kako će Hrvatsku izvući iz krize i vratiti na put rasta. Ok, svima koji se iole razumiju u politički marketing i komunikaciju, jasno je da programi ne dobivaju, a i ne gube izbore. Puno je drugih stvari koje su važnije za pobjedu u izbornoj utrci i osvajanje vlasti.

Ali da im ne bi prigovorili da ga nemaju, HDZ je uzvratio programom koji je zanimljiv po tome što je, u biti, negacija, a ne afirmacija obećanja koja će realizirati ako dođu na vlas. Ah, da, HDZ je sada na vlasti i temeljna bi mu postavka trebala biti: do sada smo radili dobro ili izvrsno, ali nismo završili posao pa nas izaberite da ga nastavimo. Umjesto toga, predsjednica HDZ-a je na predstavljanju programa govorila što oni neće raditi ako ostanu na vlasti. Nije se fokusirala na svoju priču, nego se bavila protivnicima i odgovarala na njihove ideje i prijedloge. Ma koliko magloviti i nekonkretni bili.

Najzanimljivije je da niti jedna od velikih opcija u hrvatskoj politici nije najavila dramatične poteze za buduće mandatno razdoblje. Niti u jednom od programa nema rezova, zaokreta za 90 ili 180 stupnjeva ili iskoraka u sferu u koju Hrvatska do sada nije zalazila. S druge strane, nesporno je da birači, ma koliko tvrdili suprotno, ne vole krv, znoj i suze, da se s obećanjem uvođenja novih poreza ne mogu dobiti izbori i da se tek iz pozicija vlasti mogu realizirati projekti koje birači, vrlo vjerojatno, ne bi podržali na izborima. Imam dojam da su obje strane odlučile igrati na sigurno, koliko god to bilo teško u izbornim utrkama, učiniti što manje grešaka, otvarati što manje tema koje mogu biti problematične i sa što manje izgubljenih glasova dočekati objavu rezultata koji će preslikati sadašnja istraživanja javnog mnijenja u glasove i mandate.

Osim plavih i crveno-narančastih koji uzimaju preko 60% glasova, politička je pozornica u Hrvatskoj pokrivena strankama i strančicama različitih boja koje vrlo teško mogu preći izborni prag. Stranke ili strančice koje će ili bi mogle prijeći izborni prag su: HSS koji je pao na najniže grane od 1990. na ovamo, HDSSB Branimira Glavaša koji polako, ali sigurno raste u Slavoniji, Hrvatski laburisti – Stranka rada Dragutina Lesara, prije svega, u Međimurju te Ladonja u Istri. Uz njih, moguće je da Milan Bandić i Željko Kerum preskoče prag i uguraju se u Hrvatski sabor. I to bi bilo to. Mala je vjerojatnost, iako je na „tržištu“ gotovo 40% glasova koji se mogu uloviti, da netko od nezavisnih ili slobodnih strijelaca skupi dovoljno za preskakanje izbornog praga i ulazak u Sabor.