Meni je uzor Srđan Aleksić!

Ispunjavajući svoju ljudsku dužnost tragično završio svoj mladi život u 27-oj godini, na Savin dan, 1993. godine u 14 časova (FOTO: srdjan.izvori.net)

Pa do kada više? Je li nam dosta te bliske, neželjene prošlosti? Zar da na njoj gradimo budućnost?

Neću više da nas dijele, neću da mi sudbinu kroji nešto što trebam pamtiti, ali i oprostiti… Meni nije važno nečije ime, prezime, mjesto rođenja… Meni je važna veličina njegove ljudskosti, srca i vrijednosti koje nosi u sebi…

21. januara navršava se dvadeset godina od smrti istinskog heroja Srđana Aleksića. Heroja! Junaka! Da, svima nama, na svakoj adresi na svijetu Srđan bi trebao biti uzor, vodilja i ponos… Da se ne zaboravi,  Srđan je u Trebinju od smrti spasio Alena Glavovića… Bošnjaka! Kako je mogao znati ko je taj momak? Nikako! Samo je osjetio potrebu i ljudsku dužnost! E to je heroj, to je hrabrost!

Junak kojeg nema, koji je pri namjeni da zaštiti drugog i sam izgubio svoj život, svaki dan pomjera granice… Moje, tvoje, naše… Jer ako nas ne može približiti Srđan, ne može niko…

Srđan u mnogim gradovima ima svoje ulice, prolaze… Sarajevo, Novi Sad, Pančevo… Ali gdje je Srđanu, ulica, sokak u njegovom Trebinju? Za nauk svima nama, Srđan najveći spomenik treba imati u našim mislima i srcima, ali neka ulica njegovog grada ne zaboravi svog junaka, koji je ’93. Koračao herojskim koracima da spasi prijatelja, sugrađanina… mladog Alena Glavovića…

(FOTO: federalna.ba)

Dva mladića, ni za što na svijetu kriva, u raljama sudbine… Srđan danas nije s nama, a sigurna sam da u Alenovom srcu ima mjesto samo za njega, mjesto u kojem i Srđan kuca i živi…

Ovih dana Srđan je dobio i priznanje heroja od institucija RS-a… 20 godina kasnije… Kasno… Ali sve se tješim, bolje ikad nego nikad!

Jesmo li konačno shvatili da je važnije biti čovjek, nego se dijeliti na ove, one, pete ili desete…?

Ako ovo još uvijek čitate, onda baš kao i ja, mislite da Srđan zaslužuje mnogo više… Srđan smo svi mi, svi možemo jednim osmijehom, pruženom rukom pokazati da smo ljudi i da je to najvažnije…

Da se mene pita, Srđan bi u svakom gradu bivše republike trebao imati ulicu, kao spomenik na one dane, kad su nas trovali, a jedan čovjek je pokazao da ljudskost i ljubav pobjeđuju svo ludilo ovog svijeta…

Srđane, ti živiš, kroz svoje djelo, svoju hrabrost i smjelost… Kroz svoju ljubav prema ljudima…

Možda vrijeme prolazi, ali ti ne…

Ja svaki dan u sebi želiom naći, Srđana, a Vi?