Socijaldemokratija kroz muziku

Dugo sam razmišljala šta napisati, kojoj temi se posvetiti- neformiranju vlasti u BiH, sastanku šestorke u elitnoj vili u Italiji, ili nečemu skroz drugačijem… (Ne)Formiranje vlasti izgleda nije na vidiku, a nekako mi je i tema odveć prepričana, kada se desi i pisat ćemo…

Sastanak šestorke u Italiji mi je bespotrebno – oni uživaju, a mi nešto isčekujemo…

Uvijek kroz ove tekstove pokušavam da pišem o socijaldemokratiji iz ugla mlade djevojke koja dolazi iz BiH.

Žalosno je na što se svodi nada u BiH, da se dogovore, da sjednu pa razmisle o običnom čovjeku, nismo mi Belgija, a ponašamo se bahatije od njih. Nada se svela da čovjek čovjeku pomaže, liječi ga i daje šansu za novi život…

Iz tog razloga ne želim da trošim riječi niti papir na ljude kojima je važna funkcija, fotelja i iznos koji će se pojaviti na njihovim računima… Da, ogorčena sam i šta sad? Ignorišem problem, nekako je lakše…

Možda još uvijek nagađate o čemu ću ja to pisati, ali vjerujte, socijaldemokratija kroz muziku je moguća, možda je to i najbolji ambasador zemalja našeg brdovitog Balkana. Pročitat ćete i nadam se možda i složiti se samnom, da je pjesma povezala ljude, promovisala toleranciju, približila razlike, i postala toliko bliska sa socijaldemokratijom.

Moja generacija ima jednu nesreću, sjećamo se prilično ružnih stvari i slika, nosimo sa sobom sliku onog vremena kada su se ljudi borili za pogrešne ideale, i opet, najveću cijenu plaćamo mi, sada već odrasli ljudi…

Truju nas nacionalističkim pričama, raspiruju mržnju, a u nama lavovski se bori srce, za mir, za prihvatanje, praštanje i zaboravljanje… Ljudski je praštati, možda i najljepši osjećaj na svijetu, ali oprosti, pruži ruku i živi slobodno, bez bedema, bez onoga: „A šta bi bilo…“

Na vijest o koncertu Dine Merlina u Beogradu pojavile su se mnoge reakcije… Od onih extra loših do onih extra dobrih… Pojavili su se i u Sarajevu i u Beogradu ljudi koji su počeli da pljuju, da pričaju i da budu dio brigade koja ne želi suživot, mir, toleranciju, ljubav…

Nisam bila svjedokom izgovaranje Merlinovih riječi o Beogradu, o ratnim dešavanjima, ali sam svjedokom njegovih pjesama, njihovog postojanja, pjevanja, povezivanja…

Ako je rekao, možda se pokajao? Ako je pomislio sve te strahote koje je izgovorio možda je vremenom shvatio da mržnja nikuda ne vodi? Zar i on ne zaslužuje oprost?

U ovom tekstu najmanje želim braniti njega… Njemu na savjest ako ovo nije radio iskreno…

Ponosim se beogradskom publikom, ponosim se mojim vršnjacima koji su horski pjevali svaku pjesmu… „Bosnom behar probeharao“, „Ako me ikada sretneš“, „Lažu me“ i sve ostale pjesme…

Tu noć obnovili su se pokidani mostovi, pružena ruka prijateljstva i suživota… Beograd nas je tri noći zaredom naučio mnoge stvari, od oprosta do ljubavi…

Znam, život nekada i sada je mnogo drugačiji, vrijeme je drugačije, ali u ljudima i dalje kuca srce… Uvjerena sam da ovo nije kraj, ovo je tek početak mog, vašeg i našeg suživota… Znam da smo prijatelji, da volimo, praštamo…

Šaka ljudi koja je psovala, pljuvala i osporavala sve ovo što gradimo ne zaslužuju biti dio ove prelijepe priče…

Ova ima sretan kraj, kao i sve naredne…

„ … Dobro je kad’ u životu za nešto se boriš rukama stvoriš…“