Socijaldemokratija je nešto više

Željko Komšić. I dugo je stajala samo tačka i treperio kursor dok nisam krenula pisati nove redove ovog bloga. Za sve vas koji možda i ne znate, to je čovjek kojeg je iznjedrila Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine – od prvog BiH ambasadora u Srbiji, preko načelnika jedne sarajevske opštine do člana Predsjedništva BiH.

Ono što je interesantno kada govorimo o Željku Komšiću jeste da ga je u BiH svaki građanin prihvatao, svima je bio i vjerovatno ostao skroman političar i visoki dužnosnik. Čovjek koji je kandidovan kao kandidat hrvatskog naroda u redove članova Predsjedništva, imao je više glasova za tu funkciju nego što ijedan od članova pamti – njega su birali i ovi i oni, i stari i mladi, i penzioneri i studenti i tu je ležala njegova sigurnost. Na posljednjim Općim izborima imao je više od 300.000 glasova i bio je zasigurno ponos SDP-a i svih ljudi koji su bili dio kampanje, članovi partije ili slično…

Da ste me pitali o njemu prije dvije godine, rekla bih vam da je taj čovjek stub hrabrosti, smjelosti, da je simbol pomirenja i mogućeg rješenja svega onog što ovu malu državicu na brdovitom Balkanu tišti: od nacionalizma do trećeg entiteta.

Danas Željko Komšić za mene predstavlja čovjeka koji se nije znao boriti, koji je olako digao ruke od svega, od partije i od članova koji su vjerovali u njega i bili u SDP-u samo zbog uvjerenja da je on taj koji će svima pokazati da smo pod ovim nebom svi isti.

Naime, pri konstruisanju vlasti u BiH, raznih sklapanja i rasklapanja koalicija, gospodin Željko Komšić u roku od nekoliko mjeseci podnosi dvije ostavke u SDP-u. Prvu je ubrzo povukao u kojoj je ostao član SDP-a, dok je podnoseći drugu, napustio i sve funkcije u Socijaldemokratskoj partiji. Naravno, na mjesto člana Predsjedništva nije niti ima namjeru, iako ga je upravo SDP načinio sinonimom „našeg predsjednika“ – predsjednika i jednih, i drugih, i trećih, četvrtih…

Da li zbog unutrašnjih neslaganja ili već čega, u julu prošle godine članove SDP-a dočekala je ne tako lijepa vijest o njegovom odlasku iz partije… Šok, nevjerica i pitanje: šta sad? Iako je na početku kategorično odbijao da će nastaviti da se bavi politikom, Komšić je ubrzo i to pogazio. Jučer (6.4.2013 op. a) je osnovana nova politička stranka (kao da ih već dovoljno nemamo) pod nazivom Demokratska fronta BiH.

preuzeto sa http://balkans.aljazeera.net/

Da, i mene je naziv podsjetio kao da me neko zove u neki boj… Kako god, gospodin Komšić je pokazao da nije niti hrabar niti da ima smjelosti. Zašto?

Kada obavljate funkciju potpredsjednika stranke, što je i obavljao gospodin Komšić, onda ta funkcija za sobom nosi i odgovornosti i uživanja. Odgovornost je boriti se za svoj stav – rukama, noktima, zubima sve dok mislimo da smo u pravu. No, on to nije znao; kukavički je pokleknuo pred svima onima koji su mu tražili jasan stav i konkretne prijedloge i razloge odobravanja ili neodobravanja neke odluke koju je donijelo Predsjedništvo SDP-a. U njegovu korist igralo je onih 300.000 glasova s početka priče, imao je funkcije i, na kraju krajeva, socijaldemokratiju.

Nije problem SDP-a njen predsjednik Zlatko Lagumdžija, za kojeg će mnogi reći da je krivac što je gospodin Komšić napustio SDP BiH.

Napomenula bih da je i sam gospodin Lagumdžija u svojim obraćanjima konstantno promovisao Komšića i davao mu na značaju u svemu – od pozicije u Predsjedništvu do potencijalnog lidera SDP-a.

Kukavički potez – bolje otići, meni ne odaje sliku čovjeka koji sutra može voditi ovu zemlju, a formiranje političke stranke je jasan dokaz da ima takve ambicije.

Mene je na početku bolio odlazak ovog čovjeka; danas mi često bude drago, jer u društvu i prilikama u kojim živimo mi u BiH, za pobjedu socijaldemokratije nad nacionalizmom i šovinizmom treba biti hrabar, odlučan i istrajan, a ne otići kad ne možemo prvi put preći jednu prepreku.

Demokratska fronta okupila je oko sebe razne profile ljudi, od onih koji su imali izlete da prelaze iz nacionalno obojene stranke u socijaldemokratske, pa se opet vraćali zelenim, plavim ili ne znam kakvim, do onih koji svoje ambicije  nisu mogli ispuniti u SDP-u, ne zato što nisu imali priliku, nego nisu imali znanja.

Gospodinu Komšiću i njegovoj stranci želim mnogo sreće u radu, nadajući se da će mu hrabrost ubuduće biti malo jača strana i da će ubrzo shvatiti da ljudi oko njega nisu tu zbog ideje ili prelijepih ciljeva socijaldemokratije, nego samo i isključivo iz ličnog interesa… Moram priznati da nisam baš ohrabrena prvim političkim potezom navedene stranke. Ako si otišao jer nisi mogao utjecati na stvari koje su kršile ideje socijaldemokratije, pitam se kako onda možeš dozvoliti da potpredsjednica novopečene stranke, s mandatom starim jedan dan (op.a. pomenuta je u skupštini Kantona Sarajevo mandat dobila kao kandidatkinja SDP-a) , glasa za povećanje plata skupštinskih poslanika, dok građanima (da, onim „malim“ ljudima o kojima stalno govori da su najbitniji u cijeloj priči) kasne plate. O drugim stvarima da ne pričam…

Bivši druže Komšiću, ljubav prema socijaldemokratiji je ipak nešto više. Ona je možda naizgled neosvojiva bitka s „velikima“, ali je sigurno sastavni dio habitusa socijaldemokrate, koji se zasigurno ne može prodati.